Bosiljevo - stoljetni dom plemenitih Frankopana
Arheološki nalazi potvrđuju naseljenost ovog područja blagoslovljenog izuzetnim prirodnim ljepotama još u pretpovijesno doba. Brojna je ostavština ilirskih naroda od kojih su najznačajniji Japodi, a zatim njihove prostore zauzimaju Rimljani. Hrvatski rodovi dolaze u 7.-om stoljeću te zateklo romansko-ilirsko stanovništvo podvrgavaju svojoj vlasti, s njime se miješaju te postavljaju temelje modernog hrvatskog naroda. Prema narodnoj predaji Hrvate je iza “visokih gora Karpata” na jadransku obalu (područje drevne Ilirije) početkom sedmog stoljeća dovelo petero braće (Hrvat, Klukas, Lobel, Muhlo i Kosjenc) te dvije sestre (Tuga i Buga). Istovremeno počinje i proces pokrštavanja Hrvata koji svoja starohrvatska vjerovanja zamjenjuju s rimskim kršćanstvom, no u pučkoj tradiciji sve do danas preživljavaju brojni pretkršćanski elementi.
Prvi pisani dokumenti u kojima se spominje Bosiljevo datiraju iz 1334. godine kada Ivan Arhiđakon Gorički navodi u statutu Zagrebačke nadbiskupije župu „sancti Mauri de Bozilo“. Najpoznatiji kulturno-povijesni spomenik ovoga kraja je dvorac Bosiljevo s nacionalnim značajem za hrvatsku povijest. Identitet i povijesno sjećanje Bosiljeva trajno je obilježila moćna hrvatska velikaška loza Frankopan koja potječe od knezova Krčkih, a posebni pečat Bosiljevu je početkom 19.-og stoljeća dao pohrvaćeni Irac, hrvatski domoljub i rodoljub grof Laval Nugent.
Na brdu Gradišće prema narodnoj predaji stajao je čvrsti grad Levund. Na ovom lokalitetu posebno su zanimljivi arheološki nalazi s mnogo keramičkih i metalnih ostataka te grobnice na sjevernoj strani brda. Pretpostavlja se da je tu Vuk Frankopan osnovao samostan u koji 1531. godine dolaze dominikanci. Napuštaju ga prilikom provale Turaka 1582. godine koja je dugo vremena ostala po zlu zapamćena te sele u dvorac čiji se jedan dio i danas zove „kloštar“.
Sjeveroistočno od Bosiljeva nalaze se ostatci grada Stelnika za kojeg se ne zna točan datum izgradnje, ali prvi zapis o njemu datira iz 1682. godine. Godine 1820. grof Laval Nugent dao je na ovom mjestu izgraditi neorenesansni dvorac s perivojem pa se i danas na tom lokalitetu mogu pronaći rijetke i egzotične vrste drveća koje je očito donijeto iz drugih krajeva.
Za vrijeme turskih pustošenja po hrvatskim zemljama Bosiljevo je trpilo palež, pljačku i odvođenje u roblje, no Bosiljevčani, narod i narodni plemići, zajedno su vojevali i branili svoja ognjišta. Sam bosiljevski dvorac nikada nije pao u njihove ruke. Za vrijeme turskih provala stradava i župna crkva sv. Mavra opata koja se nalazila na mjestu današnje crkve. Nije zabilježena godina izgradnje prve crkve, ali 1636. godine Frankopani su tu izgradili crkvu u stilu kasne renesanse. Današnja je pak građena od 1896. do 1905. godine te posvećena 1913. godine. Svi svećenici u Bosiljevu su do sredine 17. stoljeća bili glagoljaši te bogoslužje obavljali na hrvatskom jeziku.
Neke od svojih najtežih dana Bosiljevo proživljava nakon sloma Zrinsko-frankopanske urote 1671. godine kada biva opustošeno, a iz dvorca, dugogodišnjeg frankopanskog doma, odneseno je i opljačkano nacionalno blago neprocjenjive vrijednosti.
Godine 1726. započinje velebni projekt gradnje ceste koja će spojiti unutrašnju i jadransku Hrvatsku tj. Karlovac i Rijeku. Novosagrađena cesta koja prolazi kroz Bosiljevo dobiva ime Karolina po caru, odnosno hrvatskom kralju Karlu VI.. Početkom 19.-og stoljeća (1803. – 1811.) gradi se jedna od tada najmodernijih prometnica u svijetu, cesta Lujzijana čija trasa prolazi u blizini Bosiljeva. Ime je dobila po Mariji Lujzi Austrijskoj, kćerci hrvatskog kralja Franje II. i supruzi cara Napoleona I. Bonapartea. Njenom izgradnjom Karolina gubi na značaju.
Karlovački kroničar i povjesničar Radoslav Lopašić zapisao je 1895. godine: “Mjesta Bosiljeva nema, ali se tako zove Stari grad i sva župa bosiljevačka…“ Tek krajem 19.-og stoljeća cijeli kraj koji je okupljao sela Popovci, Fučkovci, Bitorajci, Skoblić Brdo, Varoš Bosiljevsku, Resnik Bosiljevski, Orišje i Novo Selo Bosiljevsko dobiva jedinstveno ime Bosiljevo. Nažalost, kroz 19. i 20. stoljeće, a posebice nakon tragičnog Drugog svjetskog rata Bosiljevo je pogodila pošast bijele kuge – iseljavanje, pa tako danas postoje brojne zajednice bosiljevskih Hrvata diljem europskih i prekooceanskih zemalja, poput Njemačke, Kanade, Sjedinjenih Američkih Država i Australije.
Općina Bosiljevo samostalno je postojala od 1860. do 1948. godine, kada su je tadašnje vlasti ukinule. Ponovno je konstituirana u samostalnoj Republici Hrvatskoj 1993. godine i ustrojena u sastavu Karlovačke županije. Za vrijeme Domovinskog obrambeno-oslobodilačkog rata mještani Bosiljeva spremno su se odazvali pozivu domovine te sudjelovali u njenoj obrani i konačnoj pobjedi.
Kad pomislim
Kad pomislim na krvavu
Poviest cielu roda mog,
Čuditi se moram snazi
Jakog roda hrvatskog.
Kopao mu dušman raku,
Brat na brata digo mač,
Ciela zemlja krvi rieka,
Svuda ajmek, svuda plač.
Jezik su mu otimali,
Pradjedova zapis svet.
Prvim borcem sjekli glave
I još nije mog'o mrijet.
Kad pomislim na krvavu
Poviest cielu roda mog,
Osvjedočen kličem gromko
Mora da je s nama Bog.
Rikard Katalinić Jeretov
(Prosvjeta br. 20, 1896. g.)
