…“Navik on živi, ki zgine pošteno“
Fran Krsto Frankopan
Fran Krsto Frankopan, autor je ovog stiha koji krasi grobove roda Zrinskih i Frankopana, ali i brojne hrvatske grobove nastale u vjekovnoj težnjih Hrvata za slobodnom državom.
Fran je bio plemić, pjesnik, prevoditelj i senjski kapetan, najugledniji i intelektualno najjači Frankopan. Junak u ratu i ugledan književnik u miru.
Bio je najmlađi sin karlovačkog generala Vuka Frankopana. Prema nekim izvorima rodio se u Karlovcu 4. ožujka 1643. godine. Nakon očeve smrti poslali su ga na školovanje u Zagreb, gdje je polazio isusovačku gimnaziju. U Zagrebu je stanovao u konviktu za vanjske učenike u Habdelićevoj ulici, a dodatnu je nastavu pohađao u isusovačkom kolegiju, gdje je stekao sklonost prema knjizi i pisanju.
Grb Frana Krste Frankopana u Zagrebačkoj katedrali
Radi nastavka školovanja i odgoja odlazi u Italiju gdje je proučio talijansku poeziju i upoznao uglednu rimsku patricijku Julijanu de Naro kojom se kasnije i oženio. Vrativši se u domovinu pošao je očevim stopama i postao ogulinski kapetan te je sudjelovao u velikom boju s Turcima kod Otočca. S rimskom obitelji Frangipane, od koje zapravo potječe hrvatska varijanta prezimena Frankopan, hrvatski su Frankopani imali bliske odnose, pa je čak posljednji potomak te obitelji, Mario Frangipane, koji je, prema povijesnim izvorima, umro u Rimu 19. siječnja 1654. godine, u svojoj oporuci sve posjede i naslov markiza ostavio hrvatskim Frankopanima. Stoga se u nekim dokumentima i na slikama, Fran Krsto Frankopan titulira kao markiz.
Rođeni pjesnik i velikaš izrazite umjetničke nadarenosti, Fran Krsto Frankopan je za života (1656. godine) objelodanio samo jedan književni rad i to spjev „Elegija“. Prevodio je Moliera, te ostavio vrlo zanimljivu filozofsko pjesničku viziju „Trumbita sudnjeg dana“. Mnogi ga smatraju najdarovitijim pjesnikom tzv. Ozaljskog kruga.
Današnji istraživači vjeruju da je dio njegove zbirke intimne poezije “Gartlic za čas kratiti”, što ju je priredio u posljednjim danima života kao zatočenik u Bečkom Novom Mestu, poznata samo djelomično. Ta zbirka sadrži pjesme napisane u doba vedre mladosti, u danima kad je prevodio na slovenski jezik Mollierovu komediju “Georges Dandin”, dok su oni tužni stihovi nastali u tamnici. Priređujući zbirku, u mučnim okolnostima uzništva, nije ju poredao kronološki, nego ju je pomiješao.
Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan
Tragičnu sudbinu pjesnikovu slijedila je i sudbina njegove poezije, sabrane u zbirci “Gartlic za čas kratiti”. Morala su proći puna dva stoljeća dok ju je otkrio tadašnji knjižničar u bečkoj Dvorskoj knjižnici Ivan Kostrenčić koji ju je prvi i objelodanio 1871. godine u knjizi pod nazivom „Vrtić“. Objavljene su samo neke pjesme jer su mnogi njegovi stihovi imali erotski sadržaj te su zbog smjelosti izraza bili nepodobni za moralne osjećaje čitatelja tog doba. Iako je pojava te knjižice bila literarna senzacija, nitko od tadašnjih kritičara, pa čak ni Vatroslav Jagić, nisu u njoj prepoznali književnu vrijednost.
Tvrdnjom da je Frankopanov jezik “mješovit i šarovit” nije se moglo doći do ispravnog estetskog suda jer ta “mješovitost i šarovitost” nije bila mana nego specifična osobina svih pisaca Ozaljskog kruga. Taj, kao „mješovit i šarovit“ jezik ili kako ga neki nazivaju „hibridnim“ jezikom je bio pokušaj da se stvori hrvatski književni jezik u kojem bi postojali udijeli svih triju hrvatskih narječja: kajkavski, čakavski i štokavski. Književni i jezično-standardizacijski rad ozaljskog kruga nasilno je prekinut 1671. godine zajedno sa slomom njihovih začetnika, obitelji Zrinski i Frankopan. Možemo samo nagađati i zamisliti što bi to značilo da je tijek povijesti bio drugačiji. Gotovo sasvim sigurno, naš današnji govor odnosno službeni jezik, ne bi se tako jako razlikovao od govora naših predaka.
Novija jezično povijesna istraživanja, posebice Josipa Vončine, dostojno su opisala i vrednovala osebujnost i gipkost Frankopanova umjetničkog izraza.
Odrubljivanje glave Petru Zrinskom i Franu Krstu Frankopanu u Bečkom Novom Mjestu
Dana 11. travnja 1671. godine, poseban sud je optužio Petra Zrinskog da je htio postati vladar a što je značilo da je radio protiv Habsburgovaca, kao i Frana Krstu Frankopana da je isto radio protiv austrijskog cara, odnosno kralja jer je pozvao narod na ustanak. Najprije su prevarom dovedeni u Beč, a zatim utamničeni i osuđeni na smrt – odsijecanjem glave kao i na gubitak svih časti i posjeda. Bio je to jedan od najtragičnijih događaja u povijesti hrvatskog naroda, izvršen 30. travnja 1671. godine u Bečkom Novom Mestu. Protiv njihova ubojstva su bili mnogi europski vladari pa i papa. Jedini koji se nije oglasio bio je Luj XIV.
Uništenjem Zrinskih i Frankopana, Hrvatska je uništena vojno, gospodarski i kulturno, odnosno u svakom pogledu. O njihovom životu, zasluzi za hrvatski narod kao i strašnoj smrti, nije se smjelo govoriti stoljećima ali pamćenje naroda je bilo jače od svake sile i zabrane. Iako je hrvatski narod u svojoj teškoj prošlosti dao mnoge mučenike za svoj rod i dom, Zrinski i Frankopan su bili i ostali simbol hrvatskog ponosa i junaci čiji duh, unatoč zabranama živi stoljećima među nama. Kako je rekao Antun Gustav Matoš, to su ljudi koji se ne rodiše za stotinu, nego za stotine godina prerano. Njihovo mučeništvo je ugrađeno u našu državnost zajedno s patnjom svih koji su stradali za Hrvatsku.
Slava im i hvala !
Zapovijednik karlovačke tvrđave i otac Frana i Katarine Zrinske
Grof Vuk II. Krsto Frankopan Tržački (oko 1578. – 1652.), hrvatski je velikaš iz obitelji Frankopan. Sin je Gašpara Frankopana, kapetana i grofa Tržačkog – nazvanog prema mjestu Tržac na rijeci Korani u Cazinskoj krajini koja se danas nalazi u susjednoj Bosni i Hercegovini. Za ondašnje vrijeme bio je iznimno obrazovan jer se školovao u Ljubljani i Italiji. Bio je časnik u Vojnoj krajini, gdje 1612. godine postaje zapovjednik tvrđave Modruš. U ratu s Mlečanima, 1615. godine, odlikovao se osobitim junaštvom pa već 1618. godine bude kapetan ogulinski. Za potpukovnika senjskog imenovan je 1620. godine, a general karlovački postaje 1626. godine gdje je postao slavan i priznat vojskovođa, porazivši tursku vojsku kod Karlovca 1627. godine.
Nadživio je svoja dva brata, Jurja i Nikolu, koji je neko vrijeme bio hrvatski ban. Kad je Nikola 1647. godine umro bez potomaka, naslijedio je Vuk njegova imanja. Uz posjede Frankopana: Bosiljevo, Severin na Kupi, Zvečaj na Mrežnici, Novigrad na Dobri, Črnomelj koji se sada nalazi u Sloveniji i Novi Vinodolski – stekao je Vuk Frankopan i posjede u križevačkoj županiji, koje mu je u miraz donijela njegova prva žena Jelena, kćer hrvatskog podbana Stjepana Berislavića. Od grofa Edlinga kupio je 1634. godine imanje Brešce u Štajerskoj.
Prva žena Jelena rodila mu je sina Gašpara, koji je umro 1651.godine, kao kapetan ogulinski. Druga žena, Uršula grofica Inkofer, rodila mu je sina Jurja koji je bio krajiški podgeneral i kćer Katarinu, koja se 1641. udala za grofa Petra Zrinskog, a umrla je 1673. godine u Grazu.
Nakon smrti druge žene, vjenčao se Vuk Frankopan s Dorom (rođ. Haller), udovicom baruna Paradeisera. Ona mu je rodila sina Frana Krstu Frankopana..
Vodeća hrvatska književnica 17. stoljeća
Oproštaj Petra i Katarine Zrinski u Čakovcu 1670. godine. Autor: Oton Iveković (1897.)
Rođena je u Bosiljevu 1625. godine od oca Vuka II Krste Frankopana tržačkoga i Uršule Innhofer, Vukove druge supruge. U očevoj je kući dobila temeljito obrazovanje. Od majke njemice naučila je njemački, a poslije još mađarski, latinski i talijanski jezik.
Udajom za Petra Zrinskog 1641. godine, nastavila je obrazovanje jer je kao i u očinskoj kući i u kući svoga muža imala na raspolaganju bogatu knjižnicu. Kao iznimno nadarena književnica u Ozlju je 1660. godine napisala molitvenik „Putni tovaruš“, a zatim ga je tiskala u Mlecima i darovala pavlinu Ivanu Belostencu.
Katarinu smatraju najučenijom ženom tog doba i najvećim ženskim imenom hrvatske književnosti 17. stoljeća. Bavila se i prevođenjem.
U braku sa Petrom Zrinskim imala je četvero djece: Ivana IV Antuna Baltazara (26. kolovoza 1654. – 11. studenog 1703.), Jelenu (1643. – 18. veljače 1703.), Juditu Petronelu (1652. – 1699.) i Auroru Veroniku (1658. – 19. siječnja 1735.).
Sin Ivan IV. Antun nakon sloma urote morao je prihvatiti prezime Gnade. Nakon kraće vojničke karijere bio je osumnjičen za veleizdaju, zatvoren u Ratteburgu u Tirolu i Schlossbergu u Grazu, gdje je proveo 20 godina i umro duševno poremećen. Jelena se udala u Mađarsku za Franju Rákóczija, erdeljskog kneza, a drugi put kao udovica za Emerika (Mirka) Thökölyja. Judita Petronela i Aurora Veronika završile su život u samostanima. Judita Petronela bila je opatica Sv. Klare u Zagrebu a Aurora Veronika opatica uršulinka u Celovcu.
Katarina Zrinski je odlučno stajala uz svog supruga Petra i podržavala njegovu protuhabsburšku politiku. U vrijeme Zrinsko-frankopanske urote obavljala je povjerljive misije te je pokušala svim vezama i poznanstvima koje je imala na europskim dvorima, spasiti supruga i brata Frna Krstu Frankpana. Zabilješke nekih suvremenika, nastali nakon gušenja urote, prikazuju Katarinu kao začetnika i pokretača za oslobađanje Hrvatske ispod habsburške vlasti i njenog apsolutizma. Slomom urote dospjela je i ona u nemilost bečkoga dvora. Uskoro je uhićena i odvedena u Bruck an der Mur (Bruck na Muri nedaleko od Graza).
Golemi imutak Zrinskih djelomice je razgrabljen, a djelomice zaplijenjen. Lišena svega, Katarina je u srpnju 1670. godine s kćerkom Aurorom (Zorom) internirana u samostan dominikanki u Grazu, gdje je i umrla u velikom siromaštvu, 1673. godine.
Hrvatska banica, Katarina Zrinska, njezin domoljubni život, njena ljubav i odanost prema suprugu, njena nesebična borba i tragičan svršetak nije zaboravljen i zato za hvalu i spomen toj izuzetnoj ženi koja je bila toliko ispred svog vremena kao rijetko koja žena u povijesti, danas u Hrvatskoj imamo škole, ustanove i udruge koje nose njeno ime.
Najčitaniji roman Eugena Kumičića – „Urota Zrinsko-Frankpanska“, inspiriran je likom i djelom Katarine Zrinske.
Obnavlja Bosiljevo i vraća mu stari sjaj
Laval Nugent rođen je 3. studenog 1777. godine u Ballynacoru, u Irskoj, kao sin grofa Michaela Antona Nugenta.
Vojnu karijeru započinje u austrijskoj vojsci kao kadet u inženjerskom korpusu. Zbog svojih zasluga ubrzo su uslijedila unapređenja.
Ženidbom s Giovannom Riario – Sforza ušao je u drevnu obitelj Sforza, koja je imala daljnje rodbinske veze s Frankopanima, što je značajno utjecalo na njegovo daljnje djelovanje i opsjednutost poviješću.
Između ostalog, kupio je stari frankopanski grad Bosiljevo i na taj način se intimno vezao za hrvatsku. U obnovu starog grada Bosiljeva uložio je veliki novac i obnovio ga u srednjevjekovnom stilu te ga opremio s mnogo dragocjenosti iz čitave Europe. Tako je ponovno Bosiljevo, njegovom zaslugom postalo središtem kulturnog i domoljubnog života hrvatskog plemstva. Gradu se vratio stari sjaj i nudile su se nove mogućnosti za razvoj.
Laval Nugent postaje članom hrvatskog sabora i sve više se veže za ove prostore pa osim Bosiljeva i Trsata kupuje imanje u Stelniku, Kaštelu i Loviću (na cesti između Karlovca i Vodostaja) te frankopanske dvorce Stari grad Dubovac i Sušicu. Neki smatraju da su rodbinske veze Lavalove supruge s Frankopanima, iako vrlo daleke, bitno utjecale na njegov odnos i fascinaciju njihovom ostavštinom.
Godine 1840. stupio je na dužnost vojnog zapovjednika Hrvatske. Kako se u to vrijeme u Hrvatskoj rasplamsavao hrvatski nacionalni preporod – ilirski pokret, Nugent se od samog početka pokreta izjasnio za hrvatsku narodnost, a zatim za ilirizam. Bio je najmoćniji plemić u Ilirskom preporodu, vrhovni hrvatski vojnički zapovjednik, zapovjednik Krajine i zaštitnik Ljudevita Gaja. Njegov angažman u hrvatskom narodnom preporodu nalazi uporište u snu o nikad ostvarenoj “frankopanskoj državi”. Laval je kao središnja ličnost ilirizma i stvarna politička snaga, vrlo elegantno uklonjen iz Hrvatske postavljanjem za vojnog zapovjednika unutrašnje Austrije i Tirola.
Svejedno grof Laval Nugent se uvijek vraćao u svoje Bosiljevo gdje je i umro, 22. kolovoza 1862. godine. Nakon njegove smrti grad Bosiljevo naslijeđuje najmlađi Lavalov sin Alfred koji postaje doživotni zastupnik u Hrvatskom saboru i do kraja života boravi u Bosiljevu. Po njegovoj smrti nasljeđuje ga nećakinja Ana Nugent. Ona dovodi imanje do propasti.