Proslavljeni hrvatski junak, zapovjednik karlovačke tvrđave i otac Frana Krste i Ane Katarine Frankopan ud. Zrinski

Grof Vuk II. Krsto Frankopan Tržački (oko 1578. – 1652.), hrvatski je velikaš iz obitelji Frankopan. Sin je Gašpara Frankopana, kapetana i grofa Tržačkog – nazvanog prema mjestu Tržac na rijeci Korani u Cazinskoj krajini koja se danas nalazi u susjednoj Bosni i Hercegovini, a u to je vrijeme bila srce Kraljevine Hrvatske. Majka mu je bila Katarina rođ. Lenković, kćer Ivana Lenkovića, vrhovnog kapetana Hrvatske i Slavonske krajine te sestra karlovačkog generala Jurja Lenkovića. Za ondašnje vrijeme bio je iznimno obrazovan jer se školovao u Ljubljani i Italiji. Bio je časnik u  Vojnoj krajini,  gdje 1612. godine postaje zapovjednik tvrđave Modruš. U ratu s Mlečanima, 1615. godine, u skladu s imenom odlikovao se osobitim junaštvom pa već 1618. godine bude kapetan ogulinski. Za potpukovnika senjskog imenovan je 1620. godine, a general karlovački postaje 1626. godine gdje je postao slavan i priznat vojskovođa, porazivši tursku vojsku kod Karlovca 1627. godine.

Nadživio je svoja dva brata, Jurja i Nikolu, koji je neko vrijeme bio hrvatski ban. Kad je Nikola 1647. godine  umro bez potomaka, naslijedio je Vuk njegova imanja. Uz posjede Frankopana: Bosiljevo, Severin na Kupi, Zvečaj na Mrežnici, Novigrad na Dobri, Črnomelj koji se sada nalazi u Sloveniji i Novi Vinodolski – stekao je Vuk Frankopan i posjede u križevačkoj županiji, koje mu je u miraz donijela njegova prva žena Jelena, kćer hrvatskog podbana Stjepana Berislavića. Od grofa Edlinga kupio je 1634. godine  imanje Brešce u  Štajerskoj.

 

Prva žena Jelena rodila mu je sina Gašpara,  koji je umro 1651. godine, kao kapetan ogulinski. Druga žena, Uršula grofica Inkofer, rodila mu je sina Jurja koji je bio krajiški podgeneral i kćer Katarinu, koja se 1641. udala za grofa Petra Zrinskog, a umrla je 1673. godine u Grazu.

Nakon smrti druge žene, vjenčao se Vuk Frankopan s Dorom (rođ. Haller), udovicom baruna Paradeisera. Ona mu je rodila sina Frana Krstu Frankopana.

Pjesnik, ratnik i urotnik

Grb Frana Krste Frankopana u Zagrebačkoj prvostolnici

Fran Krsto Frankopan autor je stiha “Navik on živi, ki zgine pošteno“ koji krasi grobove roda Zrinskih i Frankopana, ali i brojne hrvatske grobove nastale u vjekovnoj težnji Hrvata za slobodnom i neovisnom državom.

Fran je bio plemić, pjesnik, prevoditelj i senjski kapetan, najugledniji i intelektualno najjači Frankopan. Junak u ratu i ugledan književnik u miru.

Bio je najmlađi  sin karlovačkog generala Vuka II. Krste Frankopana Tržačkog. Prema nekim izvorima rodio se u Karlovcu 4. ožujka 1643. godine. Nakon očeve smrti poslali su ga na školovanje u Zagreb, gdje je polazio isusovačku gimnaziju. U Zagrebu je stanovao  u konviktu za vanjske učenike u Habdelićevoj ulici, a dodatnu je nastavu pohađao u isusovačkom kolegiju, gdje je stekao sklonost prema knjizi i pisanju.

Ban Petar Zrinski i njegov šurjak Fran Krsto Frankopan u tamnici pred smaknuće

Radi nastavka školovanja i odgoja odlazi u Italiju gdje je proučio talijansku poeziju i upoznao uglednu rimsku patricijku Julijanu de Naro kojom se kasnije i oženio. Vrativši se u domovinu pošao je očevim stopama i postao ogulinski kapetan te je sudjelovao u velikom boju s Turcima kod Otočca. S rimskom obitelji Frangipane, od koje zapravo potječe hrvatska varijanta prezimena Frankopan, hrvatski su Frankopani imali bliske odnose, pa je čak posljednji potomak te obitelji, Mario Frangipane,  koji je, prema povijesnim izvorima, umro u Rimu 19. siječnja 1654. godine, u svojoj oporuci sve posjede i naslov markiza ostavio hrvatskim Frankopanima. Stoga se u nekim dokumentima i na slikama, Fran Krsto Frankopan titulira kao markiz.

Rođeni pjesnik i velikaš izrazite umjetničke nadarenosti, Fran Krsto Frankopan je za života (1656. godine) objelodanio samo jedan književni rad i to spjev „Elegija“. Prevodio je Moliera, te ostavio vrlo zanimljivu filozofsko pjesničku viziju „Trumbita sudnjeg dana“. Mnogi ga smatraju najdarovitijim pjesnikom tzv. Ozaljskog kruga.

Današnji istraživači vjeruju da je dio njegove zbirke intimne poezije “Gartlic za čas kratiti”, što ju je priredio u posljednjim danima života kao zatočenik u Bečkom Novom Mjestu,  poznata samo djelomično. Ta zbirka sadrži pjesme napisane u doba vedre mladosti, u danima kad je prevodio na slovenski jezik Mollierovu komediju “Georges Dandin”, dok su oni tužni stihovi  nastali u tamnici. Priređujući zbirku, u mučnim okolnostima uzništva, nije ju poredao kronološki, nego ju je pomiješao.

Tragičnu sudbinu pjesnikovu slijedila je i sudbina njegove poezije, sabrane u zbirci “Gartlic za čas kratiti”. Morala su proći puna dva stoljeća dok ju je otkrio tadašnji knjižničar u bečkoj Dvorskoj knjižnici Ivan Kostrenčić koji ju je prvi i objelodanio 1871. godine u knjizi pod nazivom  „Vrtić“. Objavljene su samo neke  pjesme jer su mnogi njegovi stihovi imali erotski sadržaj te su zbog smjelosti izraza bili nepodobni za moralne osjećaje čitatelja tog doba. Iako je pojava te knjižice bila literarna senzacija, nitko od tadašnjih kritičara, pa čak ni Vatroslav Jagić, nisu u njoj prepoznali književnu  vrijednost.

Tvrdnjom da je Frankopanov jezik “mješovit i šarovit” nije se moglo doći do ispravnog estetskog suda jer ta “mješovitost i šarovitost” nije bila mana nego specifična osobina svih pisaca Ozaljskog kruga. Taj „mješovit i šarovit“ jezik ili kako ga neki nazivaju „hibridni“ jezik je bio pokušaj da se stvori hrvatski književni jezik u kojem bi postojali udjeli svih triju hrvatskih narječja:  kajkavskog, čakavskog i štokavskog. Književni i jezično-standardizacijski rad ozaljskog kruga nasilno je prekinut 1671. godine zajedno sa slomom njihovih začetnika, obitelji Zrinski i Frankopan. Možemo samo nagađati i zamisliti što bi to značilo da je tijek povijesti bio drugačiji. Gotovo sasvim sigurno, naš današnji govor odnosno službeni jezik,  ne bi se tako jako razlikovao od govora naših predaka.

Novija jezično povijesna istraživanja, posebice Josipa Vončine, dostojno su opisala i vrednovala osebujnost i gipkost Frankopanova umjetničkog izraza.

Odrubljivanje glave Petru Zrinskom i Franu Krstu Frankopanu u Bečkom Novom Mjestu

Dana 11. travnja 1671. godine, poseban sud je optužio Petra Zrinskog da je htio postati vladar, a što je značilo da je radio protiv Habsburgovaca, kao i  Frana Krstu Frankopana da je isto radio protiv austrijskog cara, odnosno kralja jer je pozvao narod na ustanak. Najprije su prijevarom dovedeni u Beč, a zatim utamničeni i osuđeni na smrt – odsijecanjem glave kao i na gubitak svih časti i posjeda.  Bio je to  jedan od najtragičnijih događaja u povijesti  hrvatskog  naroda, izvršen  30. travnja 1671. godine u Bečkom Novom Mjestu. Protiv njihova ubojstva bili su mnogi europski vladari pa i papa. Jedini koji se nije oglasio bio je francuski kralj Luj XIV.

Noć uoči smaknuća oboje velikana pisali su oproštajna pisma svojim družbenicama i obiteljima. Fran Krsto Juliji piše: „Predraga i preljubljena Julija, moja draga! Pošto mi je voljom neba i Božjom odredbom prijeći iz ovoga svijeta u drugi, da tako dadem zadovoljštinu za počinjene uvrede proti carskom Veličanstvu premilostivoga gospodara, htjedoh te iz srca da zagrlim ovim retcima i reći ti posljednji s Bogom, moleći te, moja ljubezna Julijo, da mi za Božije milosrđe oprostiš kršćanskom blagohotnosti, budeš li radi moje neobzirnosti morala trpjeti uvreda i muka. Isto te tako molim, draga Julijo, da mi oprostiš svaku i najmanju uvredu, koju sam ti nanio, otkad smo se uzeli.“

Uništenjem plemenitih Zrinskih i Frankopana, Hrvatska je uništena vojno, gospodarski i kulturno, odnosno u svakom pogledu. O njihovom životu, zasluzi za hrvatski narod kao i strašnoj  smrti, nije se smjelo govoriti stoljećima, ali pamćenje naroda je bilo jače od svake sile i zabrane. Iako je hrvatski narod u svojoj teškoj prošlosti dao mnoge mučenike za svoj rod i dom, Zrinski i Frankopan su bili i ostali simbol hrvatskog ponosa i hrvatske časti, junaci čiji duh, unatoč zabranama, živi  stoljećima među nama. Kako je rekao Antun Gustav Matoš, to su ljudi koji se ne rodiše za stotinu, nego za stotine godina prerano. Njihovo mučeništvo je ugrađeno u našu  državnost zajedno  s patnjom svih koji su stradali za Hrvatsku.

Zrinsko-frankopanska

Pojmo pjesmu, mili druzi,
Pjesma nam je srca jek,
U veselju i u tuzi
Mila kano mača zvek;
Često ga je Hrvat trgo,
A tuđincu tek na spas,
Ali on nas u zlo vrgo,
Za uzdarje – prezrev nas!
Gdje slobode sad su dani
Što ih Hrvat cijenit zna?
Gdje su Zrinjski, Frankopani,
Gdje su ona lava dva?
O, tko svoju zemlju ljubi
I tko ne će biti rob,
Tomu krvnik glavu rubi,
Taj u hladan pada grob!
Ali takvi dični muži
Žive dok i narod sav,
On za njimi vazda tuži,
Ko na grobu miran lav;
Slabić samo suze lije,
Muža resi uzdah tih:
Rob im slavom spomen vije
I veliča pjesmom njih.
Pojmo slavu mučenika,
Što se nisu dali trt,
Već su rado na silnika
I u samu pošli smrt!
O, tko svoju zemlju ljubi
I tko ne će biti rob,
Tomu krvnik glavu rubi,
Taj u hladan pada grob!

August Harambašić, „Pjesme i proza”, Zora – Matica hrvatska, Zagreb, 1966., str. 34.-35.

Godine 1907. Red braće hrvatskog zmaja pronašao je kosti Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, te ih 1919. prenio i sahranio u Zagrebačkoj prvostolnici. Na njihovom grobu uklesana je Franova izreka: “Navik on živi ki zgine pošteno”Slava im i vječna hvala!

Pozvanje na vojsku

Na vojsku, na vojsku, vitezi zibrani,
koga god majka junački odhrani
jur bubnji, herpavke posvuda se čuju,
šipi, trimbite nadalek glasuju,
dični šeregi skup se zastaju.

Na noge, nanoge, vi jalni ležaci,
u vojsku, u vojsku, hrabreni junaci,
sablje i puške na berzom priprav’te,
sebe i konje viteški oprav’te,
vreda potež’te k slavnom dundaru.

Stirajte od serca vsak oblak plahosti,
vazmite na se šeit batrivosti,
draže nam budi glas, ime, poštenje
neg hip, magnutje, sramotno živlenje;
navik on živi, ki zgine pošteno.

Ni moga izmislit hvalnije skazanje
neg na mejdanu vridno deržanje,
gdi gromi od pukaš i sablji se viju,
vnoga gospoda kerv svoju proliju
za domovinu, za veru keršćansku.

Boga višnega na pomoć zazov’te
vaših starijih glas, ime ponov’te,
na svoje sprotivne navajl’te ognjeno,
jedan drugoga izrue’te ljubleno
živ’te bratinski, pogin’te viteški!

Kada vam srića na ruku potegne,
ter neprijatejl iz mesta okrene,
oh, kakvo poštenje, pajdaši bogati,
sablje, paloši i konji bahati,
sprave kovane, svite gospocske!

Fran Krsto Frankopan

Jedna od najvećih žena hrvatske povijesti, gorda banica, lukava urotnica i nadarena književnica

Ana Katarina Frankopan ud. Zrinski rođena je  u Bosiljevu 1625. godine od oca  Vuka II Krste Frankopana Tržačkoga i Uršule Innhofer, Vukove druge supruge. U očevoj je kući dobila temeljito obrazovanje. Od majke Njemice naučila je njemački, a poslije još mađarski, latinski i talijanski jezik. Svojim rodoslovljem i odgojem ušla je u časni krug najobrazovanijih plemenitih žena Europe.

Grof Petar IV. Zrinski, moćan i silan, nasljednik slavne loze Zrinski, rođen je 6. lipnja 1621.. Sin bana Jurja Zrinskog i praunuk hrvatskog Leonide, neumrlog junaka Nikole Šubića Zrinskog – Sigetskog vjenčao se 1641. godine u Karlovcu za odabranicu svoga srca, inteligentnu, hrabru i lijepu Anu Katarinu Frankopan. Ona je imala 16 godina, a Petar nepunu 21. Veličanstvena svečanost održala se u starom gradu Ozlju, kojim su gospodarili Zrinski, i u karlovačkoj kuriji u vlasništvu Frankopana, najstarijoj sačuvanoj kući u starogradskoj jezgri Karlovca (iz oko 1630. godine), u kojoj je danas smješten Gradski muzej.

Karlovački povjesničar i kroničar Radoslav Lopašić o svadbi nam donosi slijedeće izvješće: “Bogati i slavni knez Petar Zrinski pozove od svih strana ugledne goste na dan 27. listopada u svoj ozaljski grad, da prisustvuju vjenčanju njegovom sa duhovitom i krasnom Anom Katarinom kćeri karlovačkog generala Vuka Frankopana Tržačkoga. Iza objeda odvezu se svatovi, među kojima bijahu zastupnici vladara i mletačke republike, množina velmoža, plemića, građana, a pače vidjevahu se i slobodnjaci i kmetovi, u Karlovac, gdje je obavljeno svečano vjenčanje, a sjajna gostba u kući Frankopanovoj trajaše bez kraja i konca. Pred večer drugog dana vratiše se svi koliki u grad Ozalj…”.

Tim su činom silne loze Zrinskih i Frankopana još jednom potvrdile svoje savezništvo i prijateljstvo koje će uskoro dokazati u jednoj od najtragičnijih epizoda hrvatske povijesti.

Kao iznimno nadarena književnica Ana Katarina je u Ozlju 1660. godine napisala molitvenik „Putni tovaruš“, a zatim ga je tiskala u Mletcima i darovala pavlinu Ivanu Belostencu. Katarinu smatraju najučenijom ženom svog doba te najvećim ženskim imenom hrvatske književnosti  17. stoljeća, a bavila se i prevođenjem.

Vrela krv zrinsko-frankopanska nije mogla dugo trpjeti nasilje habsburškog dvora nad hrvatskim zemljama te se odlučuju na otpor caru Leopoldu  I.. Na čelu hrvatskih zavjerenika stajao je Nikola Zrinski, Petrov brat, a nakon Nikoline smrti, Petar preuzima vodstvo zavjere. Uz Petra Zrinskog pristaje njegov šurjak, brat Ane Katarine, Fran Krsto Frankopan.

Posljednji oproštaj bana Petra Zrinskog i banice Ane Katarine Zrinski u Čakovcu 1670. godine. Autor: Oton Iveković (1897.)

Njih će dvojica raditi na pripremanju ustanka protiv cara te oslobađanju Kraljevine Hrvatske. Brojne će ih peripetije i zavrzlame voditi u traženju saveznika diljem Europe, no nažalost, na kraju će sve završiti njihovim pogubljenjem u Bečkom Novom Mjestu 30. travnja ljeta Gospodnjega 1671.

Prisan i skladan odnos bana Petra i banice Ane Katarine može se iščitati iz jednog od najtužnijih pisama hrvatske povijesti, pisma koje je Petar Zrinski napisao svojoj ljubavi netom prije nego što će biti pogubljen odsijecanjem glave, zajedno s njezinim bratom. U isto vrijeme i Fran Krsto piše pismo prepuno emocija svojoj voljenoj supruzi Juliji.

Tužne i ponosne riječi Petrovog pisma govore nam: „Moje drago serce. Nimaj se žalostiti zverhu ovoga moga pisma niti burkati. Polag Božjega dokončanja sutra o desete ore budu mene glavu sekli, i tulikaj še naukupe tvojemu Bratcu. Danas smo mi jedan od drugoga serčeno proščenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, Tebe proseči ako sam te v čem zbantuval ali ti se v čem zameril (koje ja dobro znam) oprosti mi. Budi bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripravan niti se plašim. Ja se ufam v Boga vsamogučega koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikaj še mene hoče miluvati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se) da se mi naukupa pred njegovem svetem thronušem v dike vekovečne sastanemo. Veče ništar ne znam ti pisati, niti za sina za druga do končanja našega siromaštva. Ja sam vse na Božju volju ostavil. Ti se ništar nej žalosti ar je to tak moralo biti. V Novom Mestu pred zadnjim dnevom mojega zaživljenja, 29 dan aprila meseca o sedme ore podvečer, leta 1671. Naj te Gospodin Bog s moju kčerju Auroru Veroniku blagoslovi. Groff Zrini Petar. “

Golemi imetak Zrinskih i Frankopana djelomice je razgrabljen, a djelomice zaplijenjen. Bio je to strahoviti udarac za Hrvatsku budući da su te dvije obitelji gotovo samostalno i o svome trošku vodile ratove i obranu hrvatskih zemalja, a preko njih i cijele Europe od Turaka. U tom je tonu i jedan mletački kroničar zapisao: “Ovo je kraj dviju najuglednijih obitelji živućeg svijeta. Osobito Zrinski bijaše cijenjen, jer 60 potkraljeva ili banova dade njegov rod u Hrvatskoj.” Bio je to tragični kraj epske višestoljetne sage o dvije časne, plemenite i moćne obitelji, sage čiji je završni čin započeo veličanstvenim vjenčanjem dvoje zaljubljenih u Karlovcu gradu.

Mučenici

Petre bane, daj ne časi,
Daj posjedni bojna hata,
Izbavi nas težke biede, muke ljute,
O ta još u boju vriede
Hrvatske nam sablje krute!
Nismo djeca, nismo babe,
Da plačem tekar tio,
Kano roblje – a u Švabe,
Koj bi bez nas robom bio.
Ustaj, bane! Ustaj, Zrinski,
Spasi narod sirotinski!
Ustaj, bane, pa nas vodi,
Ili k smrti, il k slobodi!

August Harambašić

Godine 1907. Red braće hrvatskog zmaja pronašao je kosti Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, te ih 1919. prenio i sahranio u Zagrebačkoj prvostolnici. Na njihovom grobu uklesana je izreka kneza i pjesnika Frana Krste Frankopana: “Navik on živi ki zgine pošteno”.

Katarina Zrinski je odlučno stajala uz svog supruga Petra i  podržavala njegovu protuhabsburšku politiku. U vrijeme Zrinsko-frankopanske urote  obavljala je povjerljive misije  te je pokušala svim vezama i poznanstvima koje je imala na europskim dvorima, spasiti supruga Petra Zrinskog i brata Frana Krstu Frankopana. Zabilješke nekih suvremenika, nastali nakon gušenja urote, prikazuju Katarinu kao začetnika i pokretača urote za oslobađanje Hrvatske ispod habsburške vlasti i njenog apsolutizma. Slomom urote dospjela je i ona u nemilost bečkoga dvora. Lišena svega, Katarina je u srpnju 1670. godine internirana u samostan dominikanki u Grazu, gdje je i umrla u velikom siromaštvu,  1673. godine.

U braku s Petrom Zrinskim  imala je četvero djece: Ivana IV Antuna Baltazara (26. kolovoza 1654. – 11. studenog 1703.), Jelenu (1643. – 18. veljače 1703.), Juditu Petronelu (1652. – 1699.) i Auroru (Zoru) Veroniku (1658. – 19. siječnja 1735.).

Sin Ivan IV. Antun nakon sloma urote morao je prihvatiti prezime Gnade, a nakon kraće vojničke karijere bio je osumnjičen za veleizdaju te zatvoren u Ratteburgu u Tirolu i Schlossbergu u Grazu, gdje je proveo 20 godina i umro duševno poremećen. Judita Petronela i Aurora Veronika završile su život u samostanima. Judita Petronela bila je opatica Sv. Klare u Zagrebu, a Aurora Veronika opatica uršulinka u Celovcu. Jelena se udala u  Mađarsku za Franju Rákóczija, erdeljskog kneza, a drugi put kao udovica za Emerika (Mirka) Thökölyja. Upravo je ona još dugi niz godina nastavila časnu i junačku epopeju svojih slavnih roditelja, vodeći svoju vojsku u borbu nakon smrti supruga, kovajući urote i zavjere, braneći svoja imanja i gradove. Jelena Zrinski, kći Petra i Ane Katarine dobila je zato časni nadimak „Najhrabrija žena Europe“.

Ana Katarina Zrinski ostat će zapisana u hrvatskoj povijesti kao inteligentna, prelijepa i neustrašiva žena puna rodoljubnog i domoljubnog žara, spisateljica i književnica britkog i oštrog uma, mecena umjetnosti i kulture, gorda banica i grofica te vješta urotnica uvijek vjerna obitelji, narodu, domovini i vlastitom obrazu.

Hrvatski rodoljub irskog podrijetla koji je nakratko obnovio Bosiljevo te mu vratio stari sjaj

Laval Nugent rođen je 3. studenog 1777. godine u Ballynacoru, u Irskoj, kao sin grofa Michaela Antona Nugenta.

Vojnu karijeru započinje u austrijskoj vojsci kao kadet u inženjerskom korpusu. Zbog svojih zasluga ubrzo su uslijedila unaprjeđenja.

Ženidbom s Giovannom Riario – Sforza ušao je u drevnu obitelj Sforza, koja je imala daljnje rodbinske veze s Frankopanima, što je značajno utjecalo na njegovo daljnje djelovanje i opsjednutost poviješću.

Između ostalog, kupio je stari frankopanski grad Bosiljevo i na taj način se intimno vezao  za Hrvatsku. U obnovu starog grada Bosiljeva uložio je veliki novac i obnovio ga u srednjovjekovnom stilu te ga opremio s mnogo dragocjenosti iz čitave Europe. Tako je ponovno Bosiljevo, njegovom zaslugom, postalo središtem kulturnog i domoljubnog života hrvatskog plemstva. Gradu se vratio stari sjaj i nudile su se nove mogućnosti za razvoj.

Laval Nugent postaje članom hrvatskog sabora i sve više se veže za ove prostore pa osim Bosiljeva i Trsata kupuje imanje u Stelniku, Kaštelu i Loviću (na cesti između Karlovca i Vodostaja) te frankopanske dvorce Dubovac i Sušicu.

Neki smatraju da su rodbinske veze Lavalove supruge s Frankopanima, iako vrlo daleke, bitno utjecale na njegov odnos i fascinaciju njihovom ostavštinom.

Godine 1840. stupio je na dužnost vojnog zapovjednika Hrvatske. Kako se u to vrijeme u Hrvatskoj rasplamsavao hrvatski nacionalni preporod – ilirski pokret, Nugent se od samog početka pokreta izjasnio za hrvatsku narodnost, a zatim za ilirizam. Bio je najmoćniji plemić u Ilirskom preporodu, vrhovni hrvatski vojnički zapovjednik, zapovjednik Krajine i zaštitnik Ljudevita Gaja. Njegov angažman u hrvatskom narodnom preporodu nalazi uporište u snu o nikad ostvarenoj “frankopanskoj državi”. Laval je kao središnja ličnost ilirizma i stvarna politička snaga, vrlo elegantno uklonjen iz Hrvatske postavljanjem za vojnog zapovjednika unutrašnje Austrije i Tirola.

Svejedno, grof Laval Nugent se uvijek vraćao u svoje Bosiljevo gdje je i umro,  22. kolovoza 1862. godine. Iz Bosiljeva prebačen je u sarkofag u grobnici „MIR JUNAKA“ na Trsatu, do sarkofaga svoje žene, i tu je počivao gotovo cijelo stoljeće. Nakon njegove smrti grad Bosiljevo naslijeđuje  najmlađi Lavalov sin Alfred koji postaje doživotni zastupnik u Hrvatskom saboru i do kraja života boravi u Bosiljevu. Po njegovoj smrti nasljeđuje ga nećakinja Ana Nugent. Ona dovodi imanje do propasti.

Prilikom “restauracije” trsatske gradine 1960., sedam obiteljskih grobnica pretvoreno je u zahode i pomoćne prostorije restorana. Nakon eshumacije, kosti su stavljene u vrećice i sahranjene u zajedničku grobnicu na groblju Trsat, iako neki smatraju da se kosti danas nalaze u Londonu. Zbog tog skrnavljenja posmrtnih ostataka i grobnih mjesta nikada nitko nije odgovarao. Grof Laval Nugent danas je potpuno nezasluženo nepoznat široj hrvatskoj javnosti.